Šta su nam dale „Dvije škole pod jednim krovom?Prije petnaestak godina krenuo je eksperiment (koga nazivaju i fenomenom) “dvije škole pod jednim krovom” koji je tada predstavljao korak naprijed u obrazovanju, pomirenju. Rezultat eksperimenta su razdvojena djeca po etničkom principu u mnogim bh.školama. Sanela Gojak novinarka portala interview.ba bila je posmatrač i učesnik jednog novog eksperimenta – spajanje djece bar na sat, sat i po. Evo kako je to bilo…
Gradić na sjeveru Hercegovine, Prozor/Rama, oko mene mladi iz pocijepane škole. Sjedimo za istim stolom, razgovaramo o podijeljenosti u njihovom gradu, kako oni to vide, da li im smeta? Iščekujemo iftar, tog predzadnjeg dana mjeseca Ramazana, kada je i Dan sv. Ante, omiljenog katoličkog sveca zaštitnika bolesne djece.
Josip je učenik trećeg razreda Gimnazije u Prozoru. Kaže prvog druga Bošnjaka upoznao je tek u srednjoj školi. Danas ih poznaje dvojicu, jer idu sa njim u razred. Ubjeđuje me da kad imaju slobadan čas idu zajedno na kafu, kao da je to neki podvig, a ne nešto očekivano, „normalno.“
Kako vrijeme odmiče na ovom druženju sa mladima, oslobađaju se pa me pitaju kako se zovem i odakle dolazim. Malo im je neugodno, primjećujem. Ispred nas je pileća salata koja svojim mirisom mami njih ali i mene, da pogledamo u hranu, pomirišemo. Radujemo se ezanu sa obližnje prozorske džamije da možemo krenuti sa jelom.
Od Ljubana, koji je onako po prirodi otvorenijeg duha, doznajem da je on uključen u te projekte koji se održavaju po općinama u HNK-u, gdje i egzistiraju ove razdvojene škole po nacionalnom ključu. Hvali se da je bio u Uskoplju, Gornjem i Donjem Vakufu, Jajcu… Njemu, iz pozicije odrasle osobe, smetaju segregacija u školama. Vjeruje da će generacije poslije njega biti otvorenije i da sebi neće dozvoliti nikakve podjele. Lijepo. Ali ovaj mladi čovjek koji je završio Trgovinsku školu, sebe vidi na poslu u „Kauflandu“ u Njemačkoj.
– Ma, ne trebam ni znati njemački jezik. – ubjeđuje me Ljuban.
U međuvremenu, počinje iftar. Za naš stol, tik do mene sjedne Anel, učenik ove iste Gimnazije. U stvari svo vrijeme, ubrzo ću skontati, sjedim sa stolom sa učenicima iz jednog razreda iz prozroske Gimnazije. Anel je pozvao svoju raju iz razreda i oni su došli. Predivno.
Anel prouči svoju dovu, i počeli smo jesti. Razmišljam o tome gdje sam i kako sam došla ovdje…
Sjeverna Hercegovina je, bar ono što se vidi iz auta, prelijepa, posebno u ovo doba godine. Znakovi pored puta pokazuju da se nekih 12 km nalazi Ramsko jezero, Samostan Rama-Šćit… Ulica Kralja Tomislava, na momenat, podsjeća na ulicu negdje u njemačkom predgrađu po svojoj čistoći. Visoko istaknut zeleni barjak na džamiji govori da je u toku veliki mjesec za muslimane – mjesec posta, a uskoro, s desne strane ove iste ulice, na manjem trgu dočekuju nas zastave Hrvatske.
Da se vratim još malo ovom druženju. Dakle, Ljuban ode u Njemačku. Njegov drug, lijevo od mene, Dario ove godine završava treći razred. Vidjeće još da zadnji dan škole odgovara za veće ocjene. Nasmijem se, jer i svi smo to radili u tim godinama. Dario u Prozoru stanuje sa mamom. Ima dvojicu braće koji, kao i njihov otac, u Njemačkoj. Starija sestra je u Zagrebu, i on će naredne godine upisati Elektrotehniku u Hrvatskoj.
Moguće je da sam prva i spomenula SP u Rusiji, i krenu neka priča o sportu. Anel me podsjeti da bokser Damir Beljo dolazi iz ovog mjesta. To je onaj bokser koji nakon što dobije borbu ogrne se zastavom Bosne i Hercegovine. I sportista kome se iščuđavaju zbog ove geste, jer dolazi iz sredine gdje je sve podijeljeno, kažu od vrtića do kafića.
Nekadašnji fudbaler aktuelnog prvaka BiH „Zrinjskog“ Marijan Ćavar, također, dolazi iz ovog kraja. On danas igra u njemačkoj Bundesligi. Inače, igra i za mlada reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Pričam sa Josipom o Marijanu, pričamo o sportu. A on mi reče da mu nije jasno što Hrvatska nije uzala Ćavaru u svoju reprezentaciju? Rekoh mu, teška srca, pa Marijan je iz Bosne i Hercegovine i da je sasvim u redu da brani boje naše države.
Šta smo to uradili ovoj djeci?
Na kraju sam pričala i sa Anelom. Otvoreno mi priča šta mu smeta. Kaže da je ovaj grad podijeljen nekom nevidljivom crtom na gornji dio gdje žive Hrvati, i donji Bošnjaci. Imaju i kino dvoranu u kojoj se prikazuju podijeljeni sadržaji, naravno.
Neću se baviti statistikom, samo ću reći da po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2013. godine, općina Prozor imala je 14.280 stanovnika.
Mislim da je taj broj danas manji, i svake sljedeće godine će biti manje stanovnika. Mladi odlaze na Zapad. Ostaju oni koji su im objašnjavali šta su radili i gdje su bili između 1992. i 1995. godine.
Pozdravismo se na kraju ovog druženja, Anel iz Gimazije Prozor ima želju nastaviti studirati Arhitekturu u Sarajevu. Ne znam ni kada ju je spremio ali mi pruži vrećicu sa iftarom da ponesem sa sobom kući. Zahvalih se toj iskrenoj gesti tinejdžera, nadam se i budućeg arhitekte koji će u svom Prozoru ali i u BiH realizovati svoje projekte.
Sa nekim teretom u srcu krenuh na put kući, ostavljajući iza sebe priču o djeci, sad već zrelim mladim ljudima kojima napravismo problem u neznanju. Opteretismo ih nacionalizmom. Ali ne zadugo. Vjerujem u to!
Veliku zahvalnost provedbi ove aktivnosti mladi duguju organizaciji pomozi.ba, INFOHOUSE-u i građanima Prozora-Rama koji su skupili sredstva da organizuju ovu aktivnost.
Druženje je organizovano kroz aktivnosti radne grupe Prozor – Rama USAID-ovog projekta PRO-Budućnost, koji provodi Catholic Relief Services (CRS) u saradnji sa Caritasom BiH, Institutom za razvoj mladih KULT, Međureligijskim vijećem u BiH (MRV), Forumom građana Tuzla (FGT), Helsinškim parlamentom građana Banjaluka (hCA) i Nansen dijalog centrom Mostar (NDC).
(Sanela Gojak, Interview.ba)