Na osnovu razgovora sa 155 učesnika u 25 fokus grupa, provedenih u pet gradova, te odgovora 219 anketiranih roditelja, djece sa i bez poteškoća u razvoju, kao i dostupnih analiza nedostataka u oblasti politika, socijalne zaštite i inkluzije u BiH, možemo odgovorno tvrditi da socijalna inkluzija u regiji Birač postoji samo deklarativno. Ako, i kad ih ima, uspješni primjeri socijalne inkluzije djelo su entuzijasta ili upornih roditelja, a nikako ne efikasan odgovor nadležnih institucija sistema na potrebe djeteta. “Sve se svodi na lice koje je zaposleno, koliko ono želi da učini.” Odgovorni za ovakvo stanje su, prema percepciji ispitanika, prvo država, drugo novac i treće roditelji. Obrazovni sistem je nepravedan prema svoj djeci i neodgovarajući. Neki ispitanici rad djece sa poteškoćama u razvoju u školi čak opisuju i kao “parazitiranje” jer “s tom diplomom svakako ništa u životu ostvariti neće”. Zdravstveni sistem nije prilagođen djeci sa poteškoćama u razvoju, a socijalna zaštita počinje i završava jednokratnom finansijskom pomoći, naročito pred izbore. Često socijalni radnici uoče da je i samim roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju potrebna podrška. Ali smatraju da kod mnogih od tih slučajeva tzv. “psihoedukacija” ne pomaže, te da na kraju ne mogu pomoći porodicama…
