Infohouse

Bez obzira koliko imaju godina, kojeg su spola, rase ili uzrasta, iz koje porodice potiču i kako se zovu, sva djeca ovog svijeta trebaju ljubav, pažnju, sigurnost i podršku. Za prve riječi i prve korake, za mala leđa koja nose veliku školsku torbu, za dobre i loše ocjene, razbijeno koljeno i medalju oko vrata, za razočarenja i uspjehe, radost i tugu trebaju i čarobne riječi:  bravo, da, ti to možeš, ne brini, sve će biti u redu, volim te… Trebaju i zagrljaje, za dobro jutro i laku noć, barem. I sve tako, dok ne porastu. A to može pružiti jedino porodica. Nažalost, ne svaka.

Postoje situacije kada roditelji ne mogu brinuti o svojoj djeci, pa skrb o njima postaje zadatak države. Iako institucionalni vid zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini još prednjači nad porodičnim, svaki novi hranitelj daje novu nadu da će barem jedno dijete odrastati tamo gdje je za njega najbolje – u porodici. To je jedan od osnovnih ciljeva programa Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica, koju s partnerima iz vladinog i nevladinog sektora, te finansijsku podršku Evropske unije u Bosni i Hercegovini implementira UNICEF. Među učesnicima programa je i Fondacija Infohouse, uz čiju pomoć je nastala ova priča o jednoj posebnoj ljubavi.

Selma Sendo -Ljevaković i Enes Ljevaković, mladi bračni par iz Sarajeva, u temelje svoje porodice, osim ljubavi, ugradili su i posve nesvakidašnju želju.

–Još kao tinejdžerka željela sam kada odrastem imati svoju biološku djecu, usvojiti i biti hraniteljica djeci bez roditeljskog staranja, jer između djece meni nema razlike. Za mene su sva djeca ista, podjednako se mogu voljeti rodili ga vi ili neko drugi. Moj otac je u desetoj godini života ostao bez roditelja. Odgojila ga je starija sestra i njen muž. Kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga Enesa i kada je veza između nas počela jačati, rekla sam mu da budućnost ne možemo planirati dok ne razgovaramo o nečem jako važnom. Pomalo sam se plašila da li će to prihvatiti. Na moju veliku radost bio je oduševljen. Evo i zašto. Enesovi roditelji su, dok je on još bio srednjoškolac, bili hranitelji jednom dječaku. Njih dvojica dijelili su dom i roditeljsku ljubav podjednako. Životna iskustva su nam proširila vidike i izgradila senzibilitet prema djeci bez roditeljskog staranja. Tako su se i naše želje poklopile i odlučili smo kada se vjenčamo, bez obzira imali biološku djecu ili ne, postati usvojitelji i hranitelji, te da će to biti naš izbor i naš put dok smo živi, priča Selma.

Tako su i učinili. Kad je došao pravi trenutak za proširenje porodice, u nadležnom centru za socijalni rad Ljevakovići su predali zahtjeve za hraniteljstvo i usvojenje. Prethodno su se potrudili da ispune sve zakonske uvjete za to, uključujući zaposlenje i rješavanje stambenog pitanja.

-Bilo nam je zaista svejedno na koji način ćemo postati roditelji. Biti roditelj znači voljeti dijete i brinuti se o njemu. Rekli smo sebi pokušat ćemo sve, pa šta se desi prvo. Na prvom mjestu nam je, dakle, dijete i njegova dobrobit. Kad razmišljam o djeci, stavim se na njihovo mjesto.

Niko od nas ne bira gdje će se roditi, ni ko će ga roditi, ali svi želimo nekog ko će nas voljeti i brinuti se o nama. Zašto mi ne bismo bili taj neko djetetu koje raste bez porodice i svega što porodica znači čovjeku? Zašto mu ne bismo pružili priliku za sretno djetinjstvo i odrastanje, da izraste u zdravog, samostalnog i sretnog čovjeka? Mladi smo, zdravi, imamo dovoljno ljubavi i želje za sve to, ističe Enes.

Supružnici su tokom 2017. godine skupa prošli zakonski obaveznu edukaciju za hranitelje, po međunarodno priznatom PRIDE modelu.

–Stekli smo mnogo novih znanja, te čuli bezbroj dragocjenih iskustava iz oblasti roditeljstva. Uz PRIDE smo bolje razumjeli djecu i njihove potrebe, ali i roditelje i njihove reakcije na određene životne situacije. Edukacija nije obavezujuća u smislu da kasnije morate postati hranitelj. Uz nju shvatite jeste li donijeli pravu odluku ili ne. Nas je dodatno učvrstila u našoj namjeri za brigu o djeci bez roditeljskog staranja, kaže Enes.

Nekoliko mjeseci kasnije iz centra za socijalni rad stigao je pozitivan odgovor na njihove zahtjeve. U Selmin i Eneseov dom je uselio devetomjesečni dječak, kojeg ćemo za potrebe ove priče nazvati Mak.

– Mi smo sada porodica. Mak ima svu moju ljubav i pažnju. Ja sam njegova mama i to ne može ništa promijeniti. Čak i ako dobijem biološku djecu oni mogu biti samo jednako važni, nipošto važniji zato što su moja krv. Na Maka ću uvijek biti posebno osjetljiva, s obzirom na njegove životne prilike i breme koje će neminovno nositi u životu. Sjećam se njegovog prvog jutra u našem domu. Probudili smo se ranije i posmatrali ga kako spava. Otvorio je oči, pogledao nas i tako se slatko nasmijao da je u tom trenutku nestao naš strah hoće li nas prihvatiti. Osmijehom je osvojio je i našu familiju i prijatelje. Svi ga beskrajno vole i paze. Oni su sada njegova porodica i tako će zauvijek ostati, kaže Selma.

Osuđujuće komentare, tipa kakva je to majka mogla ostaviti takvo dijete, smatra posljedicom neznanja.

–Svima kažem da je to dobra majka. Prvo, nosila ga je u svom stomaku devet mjeseci, a mogla je prekinuti trudnoću. Drugo, rodila ga je, a svi znamo da porođaj nije bezbolan. Treće, stavila je najteži potpis u svom životu, a to je da ga se odriče, jer se nije mogla sama brinuti o njemu. Pobrinula se da to neko drugi učini umjesto nje. Zato je ona dobra majka. Tome ćemo učiti svog sina, da je njegova majka dobra žena, koja ga voli. On nikada ne smije osjetiti krivicu što ga je ostavila. I to nas je naučila PRIDE edukacija, da imamo razumijevanje za sve, da su veze s biološkom porodicom djeteta u hraniteljstvu jako važne i da se moraju njegovati u određenoj mjeri, ukoliko za to postoje zdrave i realne osnove i ako je to dobro za dijete, kaže Selma.

Svjesni benefita koje odrastanje u porodici ima za djecu, Ljevakovići su se odlučili posvetiti promociji hraniteljstva.

–Činjenica je da ljudi jako malo znaju o hraniteljstvu. Neki ga čak poistovjećuju s usvojenjem, što je pogrešno. Mi koristimo svaku priliku da ljudima pričamo o tome, da im kažemo koliko smo mi sretni i privilegirani jer smo dobili priliku brinuti o Maku, biti njegovi roditelji. I mislim da uspijevamo u tome. Već poznajemo nekoliko parova koji su se odlučili predati zahtjeve za hraniteljstvo. Sada čekaju početak edukacije, kaže Enes.

Za sve one koji razmišljaju o hraniteljstvu, Selma je uputila važnu poruku.

-Mi smo trenutno fokusirani samo na Maka, da raste kao zdravo, sretno i zadovoljno dijete, da mu budemo podrška i snaga na putu koji ga čeka. Gledajući ga takvog, svakog trenutka osjećamo beskrajnu zahvalnost što nam se pružila prilika da baš mi budemo njegovi roditelji. U budućnosti želimo biti hranitelji ili usvojitelji još nekom djetetu bez roditeljskog staranja, a to od sveg srca preporučujem svima koji su u mogućnosti. Vjerujte, nije potrebno puno za to. Potrebni su ljubav i želja, a postojeći hranitelji, socijalni radnici i treneri edukacije za hranitelje će vam pomoći da razvijete dodatne kompetencije i izgradite sebe kao budućeg hranitelja. Otvorite svoje srce i dom, jer svako dijete treba porodicu. Možda ste to baš vi, kaže Selma.