“Razlika između umjetnosti i života je u tome što je umjetnost podnošljivija”, sa ovim se slaže mlada umjetnica iz Prijedora, Marija Dobrijević, koja svoje slobodno vrijeme svakodnevno posvećuje osobama sa posebnim potrebama u prijedorskom Udruženju “Neven”. Završila je Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci, trenutno je nezaposlena i nije čekala da joj posao padne sa neba. Stvar je uzela u svoje ruke i posvetila se radu sa djecom sa posebnim potrebama, iako je volonter srećna je jer ih uči onome što ona voli, te preporučuje svima da krenu njenim stopama.
Emocije su glavni uzrok njenog stvaranja, a kroz boje i linije nastaju njeni umjetnički radovi. Svakodnevne životne situacije u njoj probude emociju koju prenese na platno. Ljubav prema slikarstvu vješto prenosi na druge, pa je tako odlučila da se posveti radu sa djecom sa posebnim potrebama, u Udruženju gdje je njen suprug Nenad prije nekoliko godina počeo da volontira, a danas je zaposlen kao socijalni radnik. Tako smo se i sreli na jednoj od radionica crtanja na kojoj je Marija okupila oko 20 korisnika Dnevnog centra Udruženja “Neven”, lica sa poteškoćama u razvoju.
“Ove radionice su novo iskustvo kako za njih, a tako i za mene. Ove radionice su im omogućile da zajedno prođu kroz sve likovne tehnike. Krenuvši od crteža, ugljena, akvarela, kolaža, pastela, akrila i slikanja na platnu…Koliko sam uspjela da primjetim zadovoljni su, srećni i ispunjeni. Na ovaj način oni iskazuju svoju kreativnost, jer vjerujte oni su jako vrijedni i žele da nauče”, kaže ona.
Marija je mlada majka dva blizanca. Kako kaže i pored majčinskih obaveza, uvijek nađe vrijeme da se posveti stvaranju likovnih djela u svom domu, ali od supruga je naučila mnogo toga o radu sa djecom sa posebnim potrebama, pa je odlučila da ih nauči ono osnovno o slikarstvu.
“Svako od njih je individua za sebe, svako je kreativan na svoj način i svako na svoj način ispoljava emocije i stvari iz svakodnevnog života, tako da već sada imamo veliki broj radova različitih karaktera i u različitim tehnikama. Ne mogu vam opisati koliko su oni srećni kada biramo najljepši rad, koliko se raduju početku radionice. Jednostavno kada im dajete ljubav, vraćaju vam duplo”, nastavlja Marija.
Ona kaže da se kod nas umjetnost dovoljno ne cijeni. To je ono što boli svakog umjetnika u BiH. Tvrdi da je kod nas još uvijek mali broj pravih konzumenata umjetnosti koji sliku gledaju kao umjetničko djelo, a ne samo kao predmet koji ukrašava zid. Ljudi većinom kupuju ono što je oku lijepo, ne gledajući drugu stranu umjetničkog djela.
“S obzirom da ljudi na našim prostorima još uvijek ne pridaju mnogo značaja kulturi, a obrazovanje mladih je vrlo trulo, ima mnogo toga što bi trebalo da se promjeni, ali za početak recimo treba povećati broj časova likovne i muzičke kulture u osnovim školama. Nekada smo u školi imali blok čas likovne kulture, koji je i te kako potreban da bi se nesto postiglo, jer znajući koliko vremena treba da se pripremi za crtanje i slikanje, pa dok se nešto naslika, a nakon toga sve pospremi jedan školski čas od 45 minuta je zaista malo”, priča Marija.
Mlada Sadmira Musić već tri godine je korisnik Dnevnog centra Udruženja “Neven”. U njega dolazi nakon smrti roditelja. Do sada je pohađala razne radionice kuhanja, izrade nakita, a sada i slikanja. Podijelila je sa nama svoje iskustvo.
“Moja majka, kada je bila živa uvijek mi je govorila: ”Sine, samo gledaj šta ja radim, da bi naučila i da bi znala u budućnosti kada mene ne bude tu”. Tih riječi sam se sjetila kada sam došla na ovu radionicu i vjerujte da su mi suze potekle. Nešto sam od svoje majke naučila, jer je i ona voljela da slika, a sada učim od naše Marije, koja je toliko divna i pored toga što nas uči crtanju, pruža nam i dosta ljubavi. Imam dosta svojih radova, a naučila sam da se greška u crtežu uvijek može ispraviti, te da je dovoljno samo da izrazimo svoju kreativnost”, kaže Sedmira.
Predsjednik Udruženja “Neven”, Vesna Berić, majka je dvije kćerke bliznakinje. Ona najbolje zna kako je biti roditelj, koji treba da pruži mnogo više ljubavi i strpljenja za svoju djecu. Nakon teške bolesti, ostala je bez jedne kćerke, a sa drugom korača kroz život, onako kako je i navikla, još jača.
“Ljubav je jedina stvar koja se množi davanjem. Naša je sreća svaki izmamljen osmjeh na njihovom licu. Zaista se trudimo da im svaki dan bude ispunjen i da svakim danom sve više nauče. Socijalizacija je naš glavni cilj, da se oni osjete ravnopravnim sa drugim ljudima u našoj zajednici i vjerujte kroz ove radionice mi to uspjevamo, a njima to itekako znači”, kaže Vesna.
Radionica, na kojoj smo se družili sa Marijom, Sedmirom i Vesnom dio je aktivnosti regionalnog projekta „Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju u zemljama Zapadnog Balkana i Turskoj“. Projekat implementira UNICEF BiH, uz finansijsku podršku Delegacije Evropske unije u BiH. Lokalnu podršku ovom projektu, pružila je Fondacija „Zajednički put“ i Udruženje roditelja djece sa posebnim potrebama „Neven“.
(M.Šodić)