19th Ave New York, NY 95822, USA

Međunarodni dan ljudskih prava u BiH bez prava

086218b2ac4369b7cefd2acbee0be8b1

Kada bi ljudska prava bila samo na papiru, Bosne i Hercegovina bi spadala u nekoliko država svijeta gdje se najviše poštuju. Međutim, stepen ostvarivanja ljudskih prava ne mjeri se isključivo potpisanim dokumentima (kojih su se predstavnici/ice naše države ispotpisivali a da nisu ni znali šta potpisuju), već praktičnim pokazateljima, tj. implementaciji legislative.

Da implementacija u BiH izostaje najbolji su primjer marginalizirane skupine, a da bismo to uvidjeli ne moramo ići dalje od ove 2020. godine u znaku virusa Korona, koja je samo dodatno ogolila već odavno nefunkcionalan sistem kada je riječ o ljudskim pravima.

Tijekom prvog lockdowna država nije imala odgovor za žene koje su trpjele nasilje, a bile su maksimalno izložene nasilniku zbog restrikcija na kretanje. Sigurne kuće država nije vidjela kao saveznike, i nije ih osnažila da djeluju u tom smjeru. Nažalost, većina sigurnih kuća bila je primorana zatvoriti svoja vrata za nove korisnice iz straha od širenja pandemije.

Nasilje su trpjeli i predstavnici/ce LGBTIQ populacije, koji su bili prinuđeni da više vremena provode s homofobnim, bifobnim ili transfobnim roditeljima. I dok je Prva povorka ponosa u BiH dizala svijest građana o pravima ove populacije, druga također, lockdown nas je opet vraćao na početak.

Jedna ovakav situacija zatekla je Rome/kinje koji u našoj državi za egzistenciju zarađuju u većini situacija prikupljajući sekundarne sirovine. Nametanjem dodatnih mjera bili su prinuđeni obustaviti ove aktivnosti, a samim time dovesti u nepovoljan položaj sebe i svoju porodicu kada su u pitanju hrana i higijenske potrepštine. Da stvar bude teža, većina djece romske nacionalnosti nije imala mobilne telefone ili računare kako bi pristupila online nastavi, a oni koji jesu, nisu imali ukućane koji su im mogli objasniti kako da se koriste aplikacijama koje su bile nužne za nastavu.

O osobama s invaliditetom država nije mislila, i tome ko će im dostaviti hranu, treba li im zdravstvena njega, ko će ih odvesti do bolnice ako im zatrebaju zdravstvene usluge u vremenu pandemije. Izostala je i briga o starijima. A kada je trebalo da građani/ke glasaju, onda su postojali mobilni timovi i ljudi koji će nosati, prenositi i donositi sve što treba za jedan glas. Država utihnula.

Danas je Međunarodni dan ljudskih prava, možda je to pravo vrijeme da shvatimo da su naša ljudska prava i više nego ugrožena, i da podignemo glas. Možda je to vrijeme da prihvatamo i privolimo sve naše razlike, mirimo ih ako su posvađne, te uspostavljamo funkcionalan sistem neopterećen predrasudom i stereotipima. Mi nemamo ništa da slavimo danas u BiH, ali zato možemo ukazivati na ono što nas u tome sprječava.